Miraševiċi sudbinski

ISTINITE LEGENDE

Đoko J. Miraševiċ

jedna je od najsjajnijih ljudskih figura, koju je iznjedrio ljuti Crnogorski krš.
Kada je junaštvo bilo zaloga opstanka, mladi kadet je punoljetstvo ovjerio, van porodičnog doma, mirisom baruta i ratnom sreċom. Od tada, kad je god Domovina zvala, bio je tamo.
Učesnik je svih njemu savremenih ratova, koje je njegov narod za slobodu vodio.
Bio Solunac, i odstupao sa Srpskom vojskom preko gudura Albanije,
Učesnik aprilskog rata 1941, kada je njegov drugi bataljon trideset osmog puka, stigao na domak samog Skadra, i unistilo preko 20 Italijanskih tenkova, sijača smrti, kada je skokom stasitog kapetana i otvorena kupola na prvom tenku.
Učesnik je partizanskog pokreta otpora (1941-1945) i obavljao dužnost zamjenika komandanta glavnog štaba za Crnu Goru.
O njegovim viteškim podvizima, pišu-kazuju:

- Vojvoda Živojin Mišiċ,
- Milunka Saviċ, tada najhrabrija Srpkinja
- List “Edicija”, Vitezovi Karađorđeve zvijezde
- Francuska memoarska građa,
Posebno list njihovih ratnih veterana
- Njegovi saborci, potčinjeni i pretpostavljeni
- Pjesnički stihovi

Hrabrog neprijatelja uvažavaju i Bugari i Italijani.
Pa, evo, došla je jedna Italijanska jedinica, sa zadatkom da zapali porodičnu kuċu…
Međutim, pretresom i ulaskom u prostorije, Italijanski uočio je Đokovu fotografiju u paradnoj uniformi.
Zastao je pogled i pozdrav prema fotografiji- izostalo je paljenje kuċe.
Na ratnim poprištima, od krvave Drine i posestrime Kolubare, preko visova Kajmakčalana, do rodnih Kuča, zadobio je 12 rana, rana bez jeka i jauka.
Tako, pri jednom teškom ranjavanju, Francuski ljekari, zahtijevali su amputiranje njegove noge, kao način njegovog opstanka.

..."Ne, ne i ne", odgovorio je mlađani Đoko,

,hoċu da imam obadvije...”

I, odživio je vijek, kao malo ko-samo uspravno.

Ovaj neustrašivi čelnik patriotizma, nosilac je preko 40 najviših domaċih i stranih odlikovanja, uručenih direktno na ratnim poprištima,…
a, najpoznatija su:

-Tri Obiliċeve medalje
- Dvije Karađorđeve zvijezde sa mačevima (uručene od strane princa Aleksandra Karađorđeviċa, glavno-komandajuċeg Srpske vojske, te Vojvode Živojina Mišiċa, komandanta prve armije)
- Orden Bijelog orla (za podvig na Osogovskim planinama)
- Orden Legije časti za vojne vrline (uručene direktno iz ruku De Perea ,
Komandanta Francuskih oružanih snaga).

A, bio je jedan od najmlađih nosilaca ovog priznanja u istoriji Francuske.
Ratni put je započeo kao vojnik-dobrovoljac,a, završio kao General, i obavljao visoke komandantske dužnosti.
Kako, patriotizam, kod nas Srba i Crnogoraca, svejedno, u nekom trenutku stradai zavid je prljavi otpor ugledu…
U vrijeme, kada zora na istoku nije bila jasna, postao je jedan od prvih zatočenika zloglasne “Petrove rupe” na Golom ostrvu.
Osjetio je i uspravno otrpio ovu pustoš, neviđenu tiraniju i besčašċe, tog “vunenog vremena”.
i žrtve, pijavičara i žednika ljudske krvi, postali su njegov brat, Niko i sinovac, delija Radomir.
...Nastavak-opet “oni” pri sahrani, zabranili su odavde počasti-nije se čula Internacionala, a procviljela je Marseljeza.

Ali, pravu počast odao je narod...

Potekle su riječi iz naroda, riječi njegovog ratnog druga, i Golo-ostvrvskog mučenika:

“Biċe da u ovom stoljeċu nije bitisao sin ove zemlje, kojega je krasilo više osobina čojstva i junaštva od Đoka Miraševiċa”

I, ako je ikad iko sahranjivan uspravno, ta čast bi danas pripala njemu.
paradnoj uniformi
Čudno, na samom kraju oproštajnih riječi, čuo se prasak groma, ispraċajni. I, umjesto plotunskih salvi, priroda je učinila svoje.
Ipak, danas u Podgorici, jedna ulica nosi njegovo ime.
A, nadomak rodnog doma, na putu za Medun Marka Miljanova, njegovi plemenici, ponosni i prkosni Kuči, svom čelniku, podigli su velelepni spomenik.
I pored “preporuke” vlasti na hiljade prisutnih ljudi, čuli su zvuke “Marš-a na Drinu” da aktivisti ne dolaze..
...A, pjesnik je nastavio:

“Protiču sjetno vode Drine i Loare, u stroju patriotskom, uvijek, za čelo isped korača vitez sa Kolubare”

Bio je nešto drugo od drugih,
Nešto više od mnogih,
Gospodin poživotnom učinku,
Ljepota skromnosti, čestitosti …
i viteštva.

Boža Popoviċ