Ulica u Podgorici

porodica

PORODICA

Ima mnogo silnih stvari,

ali nema ništa silnije

od čovjeka- Sofokle

Jedno su želje, drugo su moguċnosti,

Jedno htjenje, a drugo učinak.

Ako životne godine-vremešnost, a time i svjesnost o skromnoj moċi načina iskrenog saopštavanja, ustupaju mjesto i daju prednost emocijama, intimnim, ne samo srodničkim, makar, i u podsvijesti prestaje rizik staha pred čitaocem, posebno kada je kazivanje iz dubine duše, a istini se gleda u oči.

Dosta te istine živi u narodu i njegovoj priči, a, bilo bi potrebno mnogoašova za njegovu sahranu, pa, i onda, kada pravda mijenja svoje haljine.

Želja je, da to, i ono nepoznato, postane dostupno.

Saopštavalo se i obilježavalo i pisalo o njima posebno o Đoku, a i o Radomiru, no nikada nije predosta.

Namjere su bile korektne, motivisanost ista, prilazi sa različitih strana. Međutim, ostaje pitanje, postaje neizbježno

Je li se uvijek dolazilo do istine, je li se željela nekad, jer ona često postaje gluva i slijepa u nekom vremenu.

Možda je bio uticajan, makar i pritajen politički trend i “ego” samoinicijativni. Nemoguċe je bez političke primjese, kao da ona postaje nezaobilazan vremensk savjetnik i uskraċuje čovjeku pravo na pravičnost, sprečava uspravnost i gospodari u svim porama života.

Prepotencirane sun eke indirektne, nekad uzvišene tradicionalne vrijednosti, koje pred stvarnošċu postaju iluzije i suprotnost.

NJihove sudbine su

ispreplijetane i neodvojive.

Priča je:

O DVIJEMA GENERACIJAMA

POSLEDNJIMA KOJE SE PAMTE

I O NEMOGUċE IZBJEGNUTOJ NASLEDNOSTI.

O njima i vremenu, i nezaobilazno o ljudima u njemu,

Koji su zivjeli ili žive .

Samo je danas jedan Miraševiċ u životu,

Čedomir, samac, jedinac, nema ni nesrodnika sa tim prezimenom.

O vremenu

VEDROM I SUNČANOM,

OLUJNOM I SMUTNOM,

Posebno “vunenom”, informbirovskom, neponovljivom, posebno fatalnom z aovu porodicu.

O ljudima i onima koji to nijesu.

Zelja je, da svaka riječ poteče iz ugla istine, ako je to apsolutno moguċe.

Otuda i pravo na neke posebne utiske, a dosta ih je izvorno saznajnih, po osnovu porodične bliskosti.

Posebno, dosta je toga nepoznato o Niku i Radomiru.

Činjenice su nepobitne.

Neka bude skupno, za porodično, zajedničko, na jednom mjestu.

Dvije generacije, BRAĊA

NIKO I ĐOKO

RADOMIR I ČEDOMIR

Kada je junaštvo

bilo zaloga opstanka

Svi su,

Punoljetstvo ovjeravali

Mirisom baruta i ratnom sreċom,

Slobodu branili,

Nje lišavani, prije osamnaeste, a, i kasnije.

Zajmoprimao nju krvarili

A, od zaštitnika lažne slobode,

Dvojica,

Niko i Radomir

Iskrvarili,

Nestali sa životne scene.

Bilo je to vrijeme informbiroa.

Niko je umoren zvjerskom, najsvirepijom smrċu.

Radomir je odabrao smrt,

Pošao joj u susret prkosno i uspravno.

Odbacio trampu, izdaju svojih moralnih načela, koja su bila dar njegove mladosti i porodične naslednosti,

a, imao je samo dvadeset šest.

Dok ih je narod,

U zvijezde okivao,

“oslobodioci” su ih u okove stavljali,

Neprijatelje uvažavao, a “domaċi” satirali.

Samo zato,

Što su se u jednom trenutku, našli na drugoj strani “obale, suprotnoj od njih trasiranoj u posebnoj montaži, kada,

Zora na Istoku nije bila jasna.

Zar je grijeh,

Što su, pored svoje, one prave Crne Gore, osjeċali iskonsku ljubav prema Rusiji, dotada kao majci.

Je li grijeh,

Što su slijedili zavjet prađedovski i poruku naslednu i sricanjem pevih slova, brzo upamtili,

I ne zaboravili riječ otadzbina,

I stizali uvijek, tamo gdje je ona zvala.

U praksi, pripadali su samo jednoj partiji-Patriotskoj.

Pravo izbilje, što nikada nije bilo potrebe da drugoga brane od sebe.

Praštali su, a ne zaboravljal,

Cijenili i vraċali, odbijali nezalušena priznanja, pridavali važnost hrabrom neprijatelju,

Ostajali skromni,

POsebno, u Đokovim životnim iskoracima oličeni,

Bilo u ozvjezdanim trenucima, ili onim drugim, kada njihove patnje, nijesu imale ni srodstva, ni nosača.

Ponižavani i vrijeđani

POnosni i prkosni, nepogrbljeni ostali.

Istina, kao svetinja, bila im je jedini vođa.

Slijedeċi njihovu životnu premisu, i ne samo njihovu, da svaka generacija, nosi ili osjeċa teret svog bremena, reċi ċe se imena,

Ljudi koji to zaslužuju,

Pa i onih, koji izvršavajuċi naređenja “vrha”,ipak, nijesu pogazili čovjekove moralne norme.

NE, ne i onih drugih, sitnih,

Koji predstavljaju stidni dio svoga naroda, označeni žigom prezira, možda i biološkog sažaljenja, njih samo-inicijalno.

Jedino narod sve zna, pamti i prepričava, ne moraju da odgovaraju potomci za “zasluge” predaka, dosta bi bilo zacrvenjelih lica, a zna se predznak.

AKO je priroda,

Bila izuzetno izdašna

Sudbina, stvarnost,

je postala surova, neponovljiva, kao što su nezamislivi, nezapamċeni, postupci onih koji su udarali sudbinski pečat ovoj porodici.

Riječ tiranija, prema njoj,

Strašija je od svake strijele.

Ostaje priča,

Sjeta i sjaj sjeċanja

PORODICA,

Jedna jedina,

Zaslužna po mnogo čemu,

Posebno u potresnim vremenima,

Sa nenatrunjenom prošlošċu

i Đokovojm čelnošċu.

Možda,

Jedina, kojoj su vrline postale mane,

u jednom vremenu prognaničkom,

Morallno posrnulom, neponovljivom.

A, vrlina ne zna za sraman neuspjeh.

Grob im je žrtvenik

mjesto plača uspomena,

a žalost pohvala.

Sudbinski zov

Pletena torba, malo poveċa,

Ljacova je, đedova, mogla je da bude i drugoga đeda, Spasoja.

Hrane za dva tri dana,

Kukuruzni hleb, malo planinskog sira, so,

običajno, i čuturica.

Novi opanci, put pod noge,

Novi, prvi, biċe više negopravi,

Neutabani, trnoviti, sudbinski.

Majčin Miličin stisak ruke,

Bez zagrljaja ne priliči.

Očev pogled, kao za sbe, roditeljeske riječi

Da muški, dolično korača, da preboli sve moguċe ranei ranjavanja.

Ne okreċe se, da ne vidi zabrinuta sestrinska lica, možda i suze i njihovim očima,

premlade su za suzdržavanje od njih.

Pas, Šarplaninac, umiljato ga prati

stotinjak metara.

Ljetnji je dan, poneki oblačak i prasak groma, prateċi.

Čudno, na početku životnog puta,

i ratne sreċe, varljive, nepoznate.

Znoj, ne od ztraha, veċ od brzog koraka.

Okreċe se. Iz vidika mu nestaju

Orljevo i Fundina

Na domak je do izazovne Morače, gdje su bila prva plivačka zamahivanja. A, biċe i krvava Drina, sa posestrimom Kolubarom i uzburkano more.

Dobro jutro,

Oružje,

Zbogom oruđe...

Prirodnu grmljavinu zamjenjuje topovska kanonada. Umjesto ozonskog, barutni miris. Ubrzo,

Rukav nove košulje, stezanjem, sprečava dalje, prvo krvarenje.

Vatreno krštenje i sretne prve rane. Ne boli, nema povijenih obrva. Zna, običajno je proba ukus krzi, sličan je sa onim, što se gostu izdaleka, zajedno sa hljebom nudi, ukusom soli.

Stasiti momak, tek život započeo, sa puškom saživljen korača. Kao da mu stas uslovljava čelnost. U susretu sa tuđinom u svojoj zemlji .

Kolubara, Bregalnica,

Mutna i strašna Drina,

visovi Kajmakčalana.

Direktno, na poprištu stižu medalje, Obiliċeve, Karađorđeve…

Nije više običan vojnik

Vrhovi Kajmakčalana.

U jednom ljutom okršaju, a bilo ih je dosta, bez prestajanja, ostaje odsječen, sa svojom malom jedinicom, na padinama jednog Kajmakčalanskog klanca.

Ispod njih,

Na puškomet ili bliže,

Klisurom, u koloni se kreċe jedna veċa Bugarska jedinica.

Naprijed jaše Komadant.

Đoko se odlučuje na nemoguċe, jedino, na vojničku drskost.

Raspoređuju se iznad, blizu, gdje se glas može jasno čuti.

Iznenadno, izlasi red Bugarinom, vojnički pozdrav, prodoran glas, ukazuje na opkoljavanje.

Sa uzvišice, čuju se povici i reski pucnji. POtvrĐuju, kao da ih je dvadesetak puta više.

Pukovnikovo oružje mijenja vlasnika. U Đokovim je rukama. Odbacuju, polažu oružje. Blizu je Armijski štab. Raport Đokov, vidi Pukovnik da je nadmudren, ruglu podvrgnut, grabi pištolj sa Komandantovog stola, radio no što mu je preostalo,

Ubija se

Prva tranšeja, Prestolonaslednik Aleksandar, u komandnoj ulozi,

podiže se na vrhove prstiju,

da Đoku okači o vrat najprestižniju medalju u to vrijeme, Karađorđevu zvijezdu sa mačevima.

Ovjerava se ovo, u ratnim reportažama i stihovima pjesničkim…

Rakiċevim, Bojiċevim

Plava Grobnica

Golgota Srpske vojske,

Gudure Albanije,

Patnje, preteške, bolest,epidemija.

“Niko ne zna što su muke teške

Što ne prođe Albaniju pješke”

Pukovnik Vasiċ,

Kao da naređuje, da se Đoko vrati rodnom domu, a bili su na njegovom domaku.

NE, ne, i nikada, drugove ostavio nije, sudbinu je dijelio sa njima, i tada, kada je bila tama, a često mu je bila nada i štit.

Izdajuċi drugove, izdao bi i sebe-smatrao je.

“Tamo daleko”

je bio i njegov jedini put.

Ø Jeste li se lađe umorile

Prevozeċi Srpske mučenike

Sa ostrva Krfa žalosnoga,

Jeste li se ribe izređale,

Grickajuċi lica mladalačka-

BROD,

Dosta ih je na njemu,

I Đoko je tu.

Torpedo pogađa cilj. Brod tone, panika, traži se spas u morskim talasima, tamo gdje ga nema samo se pramac iznad vode izdiže. Zapljuskuju ga i prepokrivaju talasi uzburkanog mora, ne miluju ga.

Poslednji je trenutak, stiže pomoċ, brodospas.

Neizbježna su pitanja ratnih izvještača. Na skoro potonulom brodu, samo su dvojica.

Nepisano, tradicionalno, Kapetan je tu. Ostaje poslednji, tone sa brodom, ako je bez izbora.

Ko je sa njim,

..Đoko..I pitanja..Kako,zašto..

Skromno i početno, svojestveno njemu, odgovara.

~Nijesam znao da plivam~

I, onako, smrt je bila tu, gledao joj je u oči, nije htio, u borbi za opstanak, za održavanje na pobršini, pa i za trenutak, da gnjura druga i ubrzava mu smrt.

Uzvišeno, skromnost je ostala kao njegov najljepši ukras. A, istina,

~Bio je dobar plivač~

Vreline ljetnjih dana, blizina Morače i Ribnice,

Tjerale su ga na to.

Znali smo, nikada nije htio da opovrgava ono što je početno zabilježeno. Zašto bi, nema pridavanja pažnje, nebitno je.

Talasi Dunava,

Biċe, kasnije, nakon skoro trideset godina, zvanična vlast, a, poslije, sljedbeno, isto tako, hroničari,

Javili su da se na domak veċ oslobođenog beograda, u talasima Dunava, utopio, našao smrt, Ivan Milutinoviċ, prepoznatljivo ime otadzbine, Đokov drug, pravi prijatelj, navodno i nije znao da pliva.

Za sve one, koji su Ivana znali,

Znao je

Različitost iskazivanja,

i motivisanost tako,

uskraċenost za istinu.

Hrabrost je

Privilegija časnih

Stiže

I najviše Francusko

i prestižno svjetsko odlikovanje,

Legija Časti, za vojne vrline.

Svečano uručena, prigodno, direktno iz ruku De Pere-a, Komandanta oružanih snaga.

Primjerno.

Vrlo rijetko, obično kao i svuda, i najčešċe, uvjek, najviše počasti pristižu na nivi komandni, viši.

Uz rane, najčešċe stojeċi vidnae, nebrojene, i zajedno sa njima dolaze i priznanja, medalje, tada najprestižnije domaċe, i oficirsko unapređenje, napredovanje.

Doškolovanje

Topovi ni noċu ne “pričaju”

Umuklo je oružje, zbogom za neko vrijeme, ne za dugo. Nema mnogo vremena za predahe i oporavak. Još nezaliječenim ranama ne pridaje pažnju.

U intimi,

Svodi ratne, odnosno životne račune. Praksa ga preporučuje za došolovanje, za njega, jedva dočekanu teorijsku dogradnju. Promijenjen je i zamijenjen poligon.

Viši oficiri, predavači,, znaju o Đoku.

Kao da jedva očekuju pitanja, i daju mu željene odgovore.

Misled a mu zasluge uslovljavaju određenu prednost-prvilegiju.

Ne želi, ne pomišlja, on na nešto tako, ni mnogo kasnije.

Pokazaċe se kao da je predodređen za skromnost.

U slušaonici je u poslednjem redu, da širokim ranama vidik ne zaklanja.

U stroju, posebno paradnoj koloni je prvi.

Stasitost mu daje prednost, čelnost, preporučuje ga, i ne samo ona.

Uniformu, dotrajalu, ponegdje i od kuršuma probušenu, zamjenjuje novon. Čuva, ne odbacuje staru, a u njoj je imao dosta ratne sreċe.

U početku i za kratko, ne čuje mnogo.

Posledice su to topovskih granatiranja, makar i podsvjesno naknadne.

Svečanost i smotre ne doživljava sa ushiċenjem.

Ne osjeċa se komotno u paradnoj uniformi, koja mu više nego prelijepo pristoji.

Defilei ištu medalje, a on hoċe prirodnost, neusiljenost.

No, ako je upriličenost, na izazove ne izostaje odgovor.

Sve ide željenim tokom.

A, onda

Jedan, i samo on

Predavač, zavidnik, slučajno ne i istovjerac, iskustveno, u praksi stečeno, pokušava da Đoka isprovocira, izazove.

Kvarno, zna što slijedi kao odgovor. Hoċe po svaku cijenu da ga izbaci iz takta i uspijeva.

Vrijeđa,pogađa pravo u metu, ciljno,

Porijeklo…

A, kada je na kocki čast, gdje je obraz, tu je i duša.

Izbor je sužen, postoji samo jedan odgovor.

Onda, tada…

Pukovnik je ispod Đokovih čizama, iznuđeno pregažen, zasluženo ponižen.

Zadovoljstvo, tajac u slušaonici.

Znali su u VišojKomandi, da Đokova riječ ne traži provjeru.

Ali, primjerno, Epilog je prekomanda,

obostrano neželjena

Pri odlasku, ne izostaje načelnikov, Komandantov stisak ruke i ispraċajne riječi.

Ne baš glasno čujne, kao za sebe,

tražio je i dobio,

Zasluga je utjeha za sve.

Formiranje

Porodice

Sjeċanja …

duga, uvjek svježa,

i Anđina kazivanja,

o Đokovom boravku u Podgorici, u “vojnom stanu”,

gdje je danas gradska biblioteka “Radosav Ljumoviċ”

Zajednička im je tetka Rosa Radonjiċ,

u čijem su stanu “kvartir” dijelili

Đoko i Ivan Milutinoviċ,

u kojima su bili isti, mnogi momački, a kasnije i ratni dani, prekinuti Ivanovom misterioznom smrċu,

jedino

Anđa, kasnije Nikiċ, izvorno bi priċala io Niku Planincu, ocuu Daničinom, poslije Đokovom životnom izabranicom. Niko je bio nerijedak gost u kafani Radonjiċa, jedna gospostvena ljudska figura.

Pretežno sudbinski, životno, ili, kakao to vrijeme kao obala duha sonosi, mlada, vitka, prezgodna učiteljica Danica Plamenac, svoje rane životen i radne dane, posveċivala je Doljanskoj djeci, u Osnovnoj školi na Mosoru, jedinoj u Doljanima. Uzdasi Doljanskih i Podgoričkih momaka i pritajene želje, ostajalu su u domenu njihovih mladalačkih sanjarenja.

Ne i Đokovih,

Znao bi, u danima jedva dočekanog boravka u roditeljskom domu kod Ivana i Milice, danima pravog opuštanja, da zamijeni snahu Milku, i donese ili dotjera vode sa Mosora,

izvora vode bistre i čiste,

čiste kao što je bila i idila između stasitog Oficira i lijepe Učiteljice .

Produžio bi stotinka metara, dok se ne napuni, najčešċe i prelije posuda za vodu, “burilo”, da ispod prozora čuje dječiji žagor, gdje ga ima, tu je i Učiteljica.

Tada, u to doba,

Danica je imenovana najzgodnijom Crnogorkom, kada je početno, skromno i patrijahalno, tako i životno nastavljeno, odbila fotografisanje za novine i izostala sa javnog ceremonijalnog obavještenja.

Gdje je glas, a dobar,

brzo se pročuje, tu je i preporuka, sa njom i pitanje, želja za odgovorom.

Visokoobrazovani, više nego imuċni, tako i privlačni Jovo Oborina, Srbin iz Mostara, kasnije poznato ime, ne samo grada.

Dolazi kod Nika Plamenca, da običajno, zatraži ruku njegove mlađe ċerke ileve.

Prilika, nesvakidašnja,

Niko dobro zna Jova iz dana njegovog Mostarskog službovanja, prepušta kċerci odgovor.

Tako Mileva, takođe prelijepa Daničina sestra, biċe životno vezana za Jova, sve do kobnih početnih ratnih dana, kada on postaje, ciljana, dugo čekana i jedva dočekava žrtva, Ustaških kama i prepunih Hercegovačkih jama.

I danas, u danima njene duboke starosti